trying to get away

Tolika zbrka osjecaja da vise neznam ni sama sta osjecam, zivim iz dana u dan jer moram, jer nemam snage ubit se pa moram nabacit osmijeh na lice, makar lazan, pretjerano lazan, onaj tko me pogleda u oci moze vidjeti koliko su one tuzne i bez sjaja.....neznam sta da kazem vise, mislila sam da je toj osobi stalo do mene, al nije, i govorila sam si da nije, al jednostavno uvijek se nadas da ce ipak jedan dan doci i reci da je tako kako sam si ja zamisljala, neke pute je tesko govorit protiv svog srca.....kako mi fale ti dani kad sam se znala toliko smijat da bi mi suze isle, kad me trbuh boliio od smijeha, al valjda za svaki osmijeh trebam platit pa tako i za ovaj.....buni me ta osoba, ne ona sama po sebi, nego moji osjecaji vezani za nju, svakim danom sve vise se pokazuje da ti mozes ljudima dati sve, al kad tebi treba njih nema, i za nju pocinje mislit tako, iako sam joj rekla da to mrzim, nekako je i ona to pocela radit.....zasto na svijetu ne postoji vise od tri osobe koje nisu toliko sebicne, da kad njima treba ja idem, pomazem, kad meni treba pomoc njih nema, a ne trazim puno, jedan razgovor.....ocito se nikad necu moci naviknuti na to, al nema me vise, ne za njih, ne za njega.....nikad se necu moc prestat pitat di je nestala stara ja, koliko su je puta ubili, sjaj je nestao.....

Mislim da sam blagoslovljena deckom kojeg imam, mislim da je on, sa mojom najboljom frendicom, jedina stvar za koju mogu reci da je stalna, koju volim, za koju bi dala svoj zivot, on je osoba koja mi je dala toliko toga da zauzvrat necu moci vratiti niti najvecom stvari koju napravim za njega.....uvijek je uz mene kad mi treba, uvijek zna kad me treba nasmijati, a kad jednostavno samo zagrliti.....on je osoba mog zivota, moja ljubav, moje srce, moje sve.....ne zasluzujem njega, imam osjecaj da ga ne zasluzujem, neznam sta mi je, imam osjecaj da mu nemogu dat onoliko koliko on zasluzuje, i to me ubija, imam osjecaj da cu eksplodirati, placem, nemogu se smirit, kao da mi netko sjece srce, jedna mi je osoba jos vise otvorila oci, slusajuci koliko voli svoju curu, i sta bi sve dao za nju, pocela sam razmisljat koliko ja njega volim, i koliko mi znaci.....gubitak njegove pojave, njegovog glasa, njegovog lica, zagrljaja, njegove ljubavi meni bi znacio smrt, definitivnu psihicku smrt, iz koje se nebi nikad izvukla.....gledam ga kako spava, i predivan mi je, predivan, najradije bi ga gledala danima, tako da bude uz mene i u onim minutama kad ga nema, volim te ljubavi, i uvijek cu te voljeti.....

Ja, ti i naš mali svijet ZAUVIJEK.....

Ponekad nemogu vjerovat da imam takve starce, hladne i bezobrazne do srzi, ponekad se nadam da ce se to promijenit, a znam da nece, jer to nije moj svijet, pun ljubavi, srece i veselja.....kad sam bila mala, uvijek sam mislila da ce mi starci doci za Božić i reci da se oni nisu nikad svadali, da su se zezali i da se to vise nece ponovit, kako naivan i glup mozes biti.....al lijepo je bilo zivjeti u tom svijetu nade, jer ta nada ti daje snagu, tjera te naprijed, iako uvijek donosi nova razocaranja, nova nada pa novo razocarenje.....na kraju dodes do toga da izgubis nadu, izgubis tu jedinu nit koja te tjerala naprijed, i shvatis kako na kraju ne ostane nista osim praznine, velike praznine koju moras znat naucit popunit jer ako ne zivot vise nema smisla.....Moja jedina nit o kojoj visim je moja frendica, da nemam nje, ne bi bilo ni mene, rijecima nemogu objasniti, djelima nemogu pokazati koliko me ona spasila i na tome cu joj zauvijek biti zahvalna.....
Kako bi htjela jednim treptajem oka proci 4 godine svog zivota, kad cu zavrsit faks i naci posao, osamostalit se, kad vise necu slusati starce, kako seru meni za svoje probleme, kad sam ja kriva stalno.....al to nije normalno, ozbiljno nije, stalno za nesto biti kriv, neznam.....nemogu to vise podnijeti jer mi je puna glava svega, i problema i svega.....nemogu vise, izgubila sam svu snagu u ono vrijeme, u onih prokletih 8mjeseci, jos uvijek je prikupljam, a nisam ni blizu 50posto snage koju sam nekad imala.....

Bas se osjecam nekako cudno, tmurno, ljuto, bas cudno.....cudno je to kako ljudi od kojih ocekujete da budu s vama, ne budu, a od onih od koje to ne ocekujete na kraju se pokazu kao pravi prijatelji.....osoba koju sam mrzila, mozda i dan danas mrzim negdje duboko u sebi, pokazala mi se kao prava frendica s kojom mogu pricat o svemu i koja mi je pomogla da shvatim neke stvari, iako to donedavno nisam htjela priznat samoj sebi.....zasto u ljudi uopce tako bezobrazni, ljubomorni, zasto se jednom ne mozemo veslit necemu da se i drugi vesele skupa s tobom? vise ne volim ljudima govorit o sebi, tesko mi izlaze rijeci, toliko su me razocarali, izjeli, razbili srce i dusu, i onda jos gazili po tome.....neznam kome vjerovat, na koga se oslonit, kome dati srce.....
Koliko malo vremena imamo, koliko toga sto nam je u mogucnosti da napravimo svaki dan, odgadamo zbog lijenosti, htjela sam da me nona nauci raditi svoje fuze, svoje sugo, odgadala sam jer sam mislila da ima vremena, na kraju shvatis da nema.....nisam od onih koji ce reci zivi svaki dan kao da ti je posljednji jer mi je to glupo, nema mi smisla ta recenica, al trebamo iskoristit vrijeme za stvari koje zelimo i mozemo napravit.....i sad mi tesko izlaze rijeci.....pusa

Pokusavam ostati jaka kad se toliko toga srusi na mene al nemogu, svaku vecer se slomim i nemogu izdrzat a da ne pustim suzu, ajme kako se trenutno osjecam samo.....lezim u sobi sa suzama u ocima, trazim nacin da izbacim iz sebe sve sto se nakuplja, ali trazim rijeci i gotovo.....kao da u tom trenutku sve ishlapi jer sam ljuta sta nemogu naci prikladne rijeci da kazem svoje osjecaje na najrealniji nacin.....
Kolika se usamljenost cijele situacije nakon sto mi je nona umrla vrti oko mene, i moje obitelji izuzev starog.....kad dodem kod none, tolika se samoca tamo osjeti, toliko uspomena prostruji kroz mene, i pokusavam ne razmisljati o tome,al me misli ponekad ponesu i onda se zapitam di se brze moj zivot promijenio.....zasto je jos jedna prevoljena osoba izasla iz mog zivota? A kako mi fali, nemogu pisat, te jebene uspomene, one su te koje me tjeraju u tugu sad, znam da je prerano, proslo je 15 dana, al i dalje nikako da se pomirim s time, zapravo, cudno je to i opisat.....kao da znam da joj je sad vjerojatno i bolje, al cinjenica je da NE ZELIM prihvatit, a moram i to boli.....toliko planova sam imala, da me nauci raditi svoje poznato šugo, razmisljam ko ce mi brat jagode svako ljeto, kome cu pomagat, kome cu se veselit dolazit svako malo, sad mi je zao da nisam provodila vise vremena s njom.....a jbt kako fali, i kako boli.....zasto sad?zasto ikad?volim te nona.....

Iako si otisla.....


NIKADA TE NECU ZABORAVITI



Volim te, nona.....

"Mozda cu odustat od faksa.....ne mogu raditi to svojoj obitelji, nemaju toliko para, a kod tebe ne mogu vise biti, jer stari.....".....samo to sam cula kad je rekao da ce se mozda vratit doma, da necemo vise svaki dan provoditi skupa, kad sam cula da cu izgubiti i svoju drugu polovicu, da ce i on biti udaljena od mene 400km.....jedva sam podnijela udaljenost od nje, jos i on, MA ZASTO? suze su samo krenule, pogledala sam ga, i one stvari na njemu koje vidim svaki dan i kojima ne obracam toliku paznju, u tom trenutku su mi bile najljepse.....njegov nos, oci, usta, njegov trbuscic, kao da sam ga pogledavala da zapamtim svaki djelic njega, kao da ce vec sutra otici.....zatvorila sam oci i samo pustila suze, on je naslonio glavu na moju, cvrsto me stisnuo a onda sam osjetila i njegove suze na svom licu.....ne zelimo pricat o tome, a oboje razmisljamo o tome.....

_____

Oci ti cudno sjaje.....jakna ti je prljava-ISPOVRACANA? nemogu vjerovat, ja koja nikad ne pijem, kojoj nikad nije palo na pamet pomirisat drogu kamoli je konzumirat, on misli da.....mozda bi mogla reci da su to starci, ali tu bol koju sam osjetila u tom trenutku bila je prejaka, kao da me srusila, kao da sam odjednom otvorila oci i vise ih nisam mogla zatvoriti i otvoriti i gledati na sve isto.....kad sam samo razmislila koliko sranja mladi ljudi rade, koliko izlaze,a ja koja sad imam priliku ne izlazim, jer mi se neda, jer budem subotom radije doma uz film nego vani na hladnom, a on tako.....srce mi se raspalo u tom trenutku, ali hvala mami sta je bila tu i pomogla, ma volim te mama.....

Ove dvije price su odvojene, u prvoj je decko protagonist, u drugoj stari.....eto morala sam to prenijet na papir.....pusa

Gledam te proklete slike, te usne, tu kosu, sve na njoj i sjecam se , sjecanja naviru, hvatam se za glavu, zadrzavam suze.....al nemogu, poteknu kao posljedica nemogucnosti trpljenja ovog osjecaja.....a onda se pitam zasto gledam njene slike, zasto se sama mucim?znam da vise on ne bi, nema hrabrosti, ja to ne bi oprostila, on me ne bi vise tako povrijedio, ali ta jebena muka kad pocnem razmisljat o tome.....kad znam da ju je drzao za tu glavu, ljubio te usne, ma sve to.....nemogu uopce ni izdrzat, samo me srce stegne, zatvorim oci, pokusam maknut sliku, al nista od toga, samo razmisljam o tom, kako je mogao, KAKO da NAPOKON predem preko svega toga nakon 2god sto su prosle, KAKO da zaboravim koliko me povrijedio.....ocito nemogu, jer ce to biti u meni uvijek, i uvijek ce boliti, mozda ne ovom jacinom, mozda ce slike izblijediti, ali oce, boljet ce, znam da oce.....jer time mi je unistio nevinost, naivnost, do tad sam bila neiskusna, ali dobra, toliko me pokvario, da sam u tih 8mj. upoznala sebe, svoju drugu stranu, i koliko god mi drago sta sam se promijenila ponekad se sjecam kako je lijepo bilo zivjeti u toj nekoj naivnosti.....a nju mrzim zbog toga jos vise.....u ovim trenucima gledam ga pored sebe kako spava, i inace bi mi bio sladak,a sad ga mrzim iz dna duse, i pocela bi ga tuci.....udarati, samo da izbacim sve sto je u meni, a ne mogu, ne zelim, mrzim ih.....
U slijedecih nekoliko dana, mozda i mjeseci, malo cu vam dosadivati s time, jer jedino ovdje mogu izraziti svoje prave osjecaje.....

Opet sam se vratila, nakon 2 godine i nakon rijeci NIKAD VISE......al prekrsila sam ih i ponovno se nasla ovdje, medu onima koji pokusavaju naci istinu, koji su na putu izgubili djelic sebe.....ja sam jedna od vas, koja se taman bila pronasla i opet izgubila.....neznam koliko ce blog trajati, mozda dan, mozda mjesec, mozda i godinama, a dokle god traje, ponovno cu probat naci sebe da se rijesim ovog osjecaja koji me ganja, da ponovno zasja osmijeh na mom licu, onaj iskreni, da napokon rijesim neke stvari.....moja jedina ljubav je daleko od mene, pare se stede pa nemogu joj u pola sata ispricati sve sta me muci.....iako i sama pomisao na nju me istovremeno podigne koliko i rastuzi sto je bas u ovom trenutku nemogu zagrlit.....vec me dugo ganjaju slike, uspomene iz proslosti, nemogu se tog nikako otarasiti, kao da sam se vatila u to razdoblje i gledam sebe i pitam se cemu?i jedini odgovor koji pronalazim je da nista nije vrijedno toga, nista nije bilo vrijedno onog osjecaja kojeg sam tad nosila u sebi, i kojeg jos uvijek nosim, jer ostavio je ogromnu ranu na meni, koja je zacijelila, ali je ostao oziljak, toliko jak da me stalno podsjeca, da me svaka rijec, svaka recenica, svaka pjesma vrati u to vrijeme suza, boli i razocaranja.....